Ispadanje kose je normalan fiziološki proces. Vlasi kose programirane su da svakodnevno ispadaju u određenom obujmu, no brzo ih nadomještaju nove vlasi. Po nekim izvorima, ispadanje 50 do 100 vlasi kose u danu je normalno. Ispadanje kose češće je tijekom češljanja ili stezanja kose u rep, i može se razlikovati u intenzitetu s obzirom na godišnje doba ili druge okolinske uvjete. Stanice kose imaju vrlo aktivan metabolizam i stoga brzo reagiraju kod promjena u cjelokupnom metabolizmu tijela. Tako promjene u metabolizmu vlasi mogu biti odgovor na promjenu prehrane ili unos specifičnih nutrijenata, ali mogu biti i simptom stresa ili nekog drugog zdravstvenog stanja.

Ispadanje kose u većem obujmu od onoga što se smatra normalnim, uz gubitak dlake na drugim dijelovima tijela (npr. obrvama), mogu ukazivati na probleme sa štitnjačom. Hormoni štitnjače, glavne metaboličke žlijezde, povezani su s metabolizmom dlaka. Također, osobe s disfunkcijom štitnjače češće izvještavaju o sporijem rastu kose. Regulacijom disbalansa hormona štitnjače, postiže se i normalizacija metabolizma kose. Uglavnom je riječ o postepenom oporavku, i treba imati strpljenja.

Promjene metabolizma stanica kose mogu biti i pod utjecajem autoimunog stanja u organizmu. Podsjetit ćemo, u pozadini svakog autoimunog stanja je upalni proces, koji se nerijetko manifestira na više mjesta u organizmu. Kod osobe kod koje se ustanovi jedno autoimuno stanje (npr. Hashimoto), često se razgovorom ili uvidom u medicinsku dokumentaciju uoči postojanje još nekog autoimunog stanja (npr. alergija, ili sindrom iritabilnog kolona). Ako autoimuni proces zahvati kosu, tada govorimo o stanju koje se zove Alopecia Areata. Manifestira se opadanjem kose u manjim pramenovima, što može ostaviti praznine na vlasištu. O tome ne možemo govoriti kao simptomu štitnjače, nego o zasebnom zdravstvenom stanju koje može, i ne mora, biti povezano s disfunkcijom štitnjače. Autoimuna stanja nastaju psihosomatski, pod utjecajem okolinskih uvjeta. Stres je često glavni okidač, odnosno raskorak između broja obaveza i raspoloživog vremena, između očekivanja i realnosti. Stalna žurba, frustracija i neadekvatno nošenje s emocijama ili problemima često dovode do razvoja autoimunog stanja. Prve znakove autoimunih stanja možemo prepoznati kao alarmne signale tijela da bi bilo dobro mijenjati svakodnevicu. Ako ih zanemarujemo, iz simptoma se može razviti ozbiljnije zdravstveno stanje koje će zahtijevati dugu i discipliniranu prilagodbu stila života. Kod autoimunih stanja možemo tretirati simptome, ali konačno i dugoročno rješenje leži u značajnoj promjeni prehrambenih i životnih obrazaca.