Kod nekih slučajeva hipertireoze preporučuje se liječenje radioaktivnim jodom.
Radioaktivni izotop joda (I-131)
Radioaktivni izotop joda (I-131) nakuplja se u normalnom tkivu štitnjače, ali i diferencirani karcinomi štitnjače imaju sposobnost akumulacije I-131. Kako se štitnjača nalazi u blizini važnih struktura na vratu, krvnih žila, živaca i paratireoidnih žlijezda, kirurg je oprezan pri njezinom odstranjenju te nakon operacije obično zaostane još određeni broj stanica, najčešće normalnog tkiva štitnjače na vratu. Kako se u daljnjem praćenju bolesnika jednom godišnje za prikaz eventualnih metastaza koristi scintigrafija cijelog tijela s I-131, zbog već opisanog svojstva karcinoma da kao i normalno tkivo štitnjače nakuplja jod, potrebno je mjesec dana nakon operacije (razdoblje potrebno za dovoljan porast tireotropnog hormona (TSH) hipofize kako bi se postigla maksimalna akumulacija radioaktivnog joda) uništiti preostalo tkivo štitne žlijezde, a time i eventualne mikrometastaze u limfnim čvorovima ili udaljenim organima.
Praćenje bolesnika
Ablacija ostatnog tkiva, koja se radi s većim dozama radioaktivnog joda nego za dijagnostičke svrhe, važna je i za adekvatno praćenje razine tireoglobulina u serumu bolesnika, tumorskog biljega čiji su izvor nakon operacije štitnjače metastaze, ali može biti i ostatno tkivo, ako nije u potpunosti odstranjeno. Danas se u nekim institucijama prije ablacije s I-131 ne radi dijagnostička scintigrafija zbog tzv. fenomena ošamućenja tkiva štitnjače, pri čemu je uslijed davanja dvije uzastopne primjene I-131 terapijsko djelovanje nešto slabije, a većina bolesnika ima ostatno tkivo na vratu nakon operacije. Ako se u daljnjem praćenju bolesnika na scintigramu cijelog tijela s I-131 vidi aktivnost koja bi odgovarala metastazama, radioaktivni se jod tada koristi i u svrhu liječenja, samo su tada primijenjene doze znatno veće nego u dijagnostičke ili ablacijske svrhe i ovisne o organu na kojemu su prisutne, tj. ovisno radi li se o metastazama u limfnim čvorovima vrata ili medijastinuma, u plućima ili kostima.
Nuspojave primjene radioaktivnog joda
Nuspojave primjene radioaktivnog joda u terapijske svrhe su rijetke, a tu se ubrajaju mučnina, povraćanje, umor, glavobolja, još rjeđe prolazno smanjenje broja krvnih stanica, tj. supresija koštane srži, upala žlijezda slinovnica, pneumonitis (zbog zadržavanja joda u plućima u bolesnika s plućnim metastazama), prolazno smanjenje funkcije jajnika i smanjenje broja spermija te povećanje broja mutacija, zbog čega se bolesnicima savjetuje da kontroliraju začeće 6-12 mjeseci nakon primjene radioaktivne terapije.
Indikacije za liječenje radioaktivnim jodom
Liječenje radioaktivnim jodom primjenjuje se kod difuzne hipertireoze nakon što lijekovima nije moguće u određenom razdoblju postići izlječenje ili ako se lijekovima nikako ne može kontrolirati povećana razina hormona u krvi, kao i kod nuspojava uzrokovanih medikamentima. Terapija s I-131 sve više zamjenjuje i kirurško liječenje jer je jednostavna, ekonomična i praktična te najčešće nema nikakvih komplikacija.
Trudnoća i dojenje
Apsolutna kontraindikacija za primjenu I-131 su trudnoća i dojenje, a relativna kontraindikacija teži oblik očnih simptoma, tj. egzoftalmusa. Liječenje je osobito pogodno za starije bolesnike, pogotovo ako zbog drugih (najčešće srčanih) bolesti postoji kontraindikacija za kirurški zahvat. Osnovu čini specifično nakupljanje radiojoda u štitnjači i zračenjem izazvano oštećenje koje smanjuje funkciju folikularnih stanica štitnjače. Terapijska doza se najčešće temelji na davanju fiksne doze po gramu tkiva štitnjače ili čvora što se procjenjuje ultrazvukom te ovisno o 24-satnom nakupljanju radiojoda u štitnjači koje se prethodno mjeri u bolesnika.
Funkcija štitnjače nakon liječenja radioaktivnim jodom
Preciznija, ali kompliciranija metoda, izračunavanja doze temelji se na apsorbiranoj radijacijskoj dozi u tkivu štitnjače. Doze su kod bolesnika s toksičnim adenomom štitnjače i toksičnom nodoznom strumom veće nego kod difuzne hipertireoze. Nakon terapije obično se u roku od 1-3 mjeseca postiže uredno funkcioniranje štitnjače, no kod primjene većih doza veća je i učestalost hipotireoze, dakle smanjenja funkcije štitnjače. Kako se hipotireoza pojavljuje i kod bolesnika u kojih je primijenjena manja doza I-131, obično tada nakon duljeg razdoblja, a može se javiti i nakon medikamentoznog i kirurškog liječenja pa čak i bez liječenja, dakle kao posljedica prirodnog tijeka bolesti, potrebno je bolesnike, tj. njihovu razinu hormona u serumu pratiti doživotno radi pravovremenog uvođenja supstitucijske terapije, tj. nadomjestka hormona štitnjače.
Recidivi
U određenog broja bolesnika dolazi do recidiva, tj. povrata bolesti, i u tom se slučaju terapija radioaktivnim jodom može ponoviti. Komplikacije liječenja su rijetke, najčešći je radijacijski tireoiditis, tj. osjetljivost ili bolnost štitnjače te prolazno povećanje koncentracije hormona štitnjače u krvi u roku od 3-14 dana nakon liječenja. Nema dokaza o porastu učestalosti karcinoma štitnjače, leukemije ili genetskih mutacija u bolesnika liječenih radioaktivnim jodom.
